Malo ko i u Srbiji zna da je proslavljeni Radivoj Korać, nekad najbolji košarkaš Europe, rođen u Somboru, isto kao što i malo ko u Hrvatskoj i naslućuje da su u istom mjestu prvi put zakmečali filmadžija i političar Ivo Škrabalo te njegov stariji brat Zdenko, svjetski priznari medicinski stručnjak i neko vrijeme hrvatski ministar vanjskih poslova. A tek, recimo, Tom Gotovac, glumac te avangardni performer i redatelj, koji je puno poznatiji ne samo u Zagrebu, već i u Londonu, Moskvi ili Berlinu nego u svom rodnom mjestu. Slabo njih znaju i Somborci, ne vidjeh im u gradu baš nikakvog traga, ali su ponosni na slikara Milana Konjovića, pisca Veljka Petrovića, pionira kinematografije Ernesta Bošnjaka i neke druge. Ipak, čast svakome, ali kad se sve zbroji i oduzme, Sombor je najviše proslavio čovjek koji je otpjevao stih što ga stavih u naslov, Zvonko Bogdan. Ne postoji valjda niko ko govori našim jezikom (i nije gluh) da ne zna za arteški bunar iz njegove pjesme, makar značenje te čudne riječi „arteški“ valjda znaju samo oni koji se bave vodama, a ne vinom. Inače su kasnije u gradu izrađena još 34 arteška bunara, a vodari, zvani još i sakadžije (po riječi saka, kako se ovdje naziva bure), s njih su vodu za piće i za pranje razvozili sve do prije pedesetak godina.

„Na ovom mestu je 3. februara 1890. godine iz prvog arteškog bunara u gradu potekla zdrava pijaća voda, još sačuvana u pamćenju i u varoškoj pesmi „U tom Somboru“, stoji na ploči, postavljenoj 2011. godine na mramornom spomeniku bunaru na Trgu svetog Đorđa, ispred Gradske kuće. Moglo bi se pomisliti da tu, na najljepšem mjestu u gradu za kavu, gdje vodu natočiš na česmi, ničega nije bilo prije te 1890., ali je povijest Sombora puno, puno duža – od Huna i Ugara, preko Osmanlija, nekako se, uglavnom na otočićima rječice Mostonge, živjelo i bez arteških bunara. Do kralja Aleksandra Karađorđevića, čiji spomenik se nalazio tu, blizu bunara, i do danas.

M.J. | Bljesak.info / Sombor

Trg svetog Đorđa je glavni u gradu i tu je, osim Gradske kuće i bunara, najveći dio drugih somborskih znamenitosti. Na rubu trga s desne strane je velika barokna pravoslavna crkva svetog Velikomučenika Georgija, sagrađena još 1761. godine, pa je jasno i otkud naziv trga. Slabo pratim crkvene kalendare pa mi se nerijetko desi da, nemajući pojma da se tog dana slavi neki veliki svetac, stupim u punu crkvu. Tako bî i ovdje, proći se ne može od vjernika, pa jedva vidjeh nevjerojatno lijep ikonostas sa čak 77 ikona, za koji ću doznati da je djelo Pavla Simića i da ga je radio punih šest godina. Ikonostas seže sve do lučnog stropa, a uz njega mi pozornost privukoše i rijetko viđeni lusteri, kao i vitraji i barjaci davnašnjih zanatskih cehova. Na jednoj ploči spomen na protojereja Dimitrija Bokšana, koga 1941. ubiše Hortijevi fašisti, a na drugoj su zajedno sastavljeni bački episkop Jovan Jovanović (1732.-1805.) i grof Jovan Branković, veliki kapetan somborski (oko 1670.-1734.). Jedan križ stoji u dvorištu crkve, ispred zgrade prve ovdašnje škole za obrazovanje budućih učitelja, a drugi, još veći, nasred trga, gdje se – tako piše na obavjesnoj ploči – do završetka Drugog svjetskog rata nalazio onaj prvi, a on datira iz 1795. godine.

Na toj strani trga je i klupa na kojoj danonoćno sjedi pjesnik Laza Kostić. Iskolan, k'o pjesnik, krade bogu dane, šta će drugo :) U ruci mu knjiga, na rastvorenoj dvolisnici Santa Maria della salute. Malo-malo pa neko sjedne do njega, baka dovede unuku, dečko djevojku; Laza im strpljivo čita, a oni uživaju slušajući ga. Barem jedno šest-sedam puta sam svraćao i jedva potrefio da je klupa slobodna – gdje ću to propustiti, podružiti se s Pjesnikom, probaciti koju o poeziji, ženama, društveno-političkoj i sigurnosnoj situaciji i stanju u svijetu :) Iza leđa stoji zgrada u kojoj je od 1895. do 1910. godine Pjesnik živio i radio, ako se pisanje pjesama može nazvati poslom.

Idući prema uzdužno suprotnoj strani trga stoji još jedan kip: iza kamere se pogrbio Ernest Bošnjak, snima prolaznike i u sebi misli „Eeee, da je Sombor Hollywood...!“ Slovi kao jedan od začetnika jugoslavenske kinematografije, i to u svim segmentima, i kao redatelj, i kao snimatelj, i kao producent, a nezaobilazan je i podatak da je 1906. godine otvorio prvo kino na ovim prostorima. Posebna priča, pomalo nespojiva s prethodno rečenim, njegovo je djelovanje na planu unapređenja tiskarstva, budući da je izumio četverobojni stroj za tiskanje. Od Sombora je želio napraviti Hollywood, ali ga, nažalost, niko nije shvaćao ozbiljno, a nije bilo nemoguće. Nepravda je, evo, barem djelomično ispravljena spomenikom, a ja je sa svoje strane ispravljam strpljivo pozirajući Ernestu, ko zna hoće li me ikad više dopasti da me snima jedan takav umjetnik :)

M.J. | Bljesak.info / Pjesnik i njegova „Santa Maria“

Treći u nizu na istoj strani je kip Veljka Petrovića (1884.-1967.), „književnika Ravangrada“, kako mu stoji u ploči postavljenoj ispred biste. Ravangrad je, ako ko ne zna, „rezervno ime“ koje su Somborci dali svome gradu. Veljko Petrović je, zanimljivo, baveći se, uz književni, i novinarskim radom, najprije, u Budimpešti, uređivao list „Croatia“, da bi se „u prijelaznom roku“ našao u Zagrebu, u uredništvu „Srbobrana“, a onda i u Sarajevu, gdje je bio glavni urednik „Srpske riječi“. Na rastvorenu knjigu mu sletjela golubica, a prije 11 godina u rodnom mu gradu ustanovljena je književna nagrada „Veljkova golubica“, makar je jedna od njegovih najpoznatijih priča Prepelica u ruci; golubice nigdje, barem u naslovima.

Kad već spomenuh Ravangrad, moram i drugi nadimak, Zelengrad, jer je Sobor, barem tako tvrde Somborci, grad s najviše kultiviranih zelenih površina u čitavoj Europi: nevjerojatnih 121 kilometar drvoreda sa više od 18 000 stabala!

Dok je na suprotnoj strani glavna Georgijeva pravoslavna crkva na Trgu svetog Đorđa, na drugom kraju je to, uz zgradu Županije, neoromanička katolička crkva svetog Stjepana Kralja sa samostanom Gospe Karmelske, ali ne, dakako, na trgu kakvog katoličkog sveca ili kralja Tomislava već na Trgu cara Uroša. Zgradu u kojoj su danas smještene institucije gradske i okružne uprave Somborci i dalje zovu Županija, budući da je podignuta za sjedište nekadašnje Bačko-bodroške županije. Izgrađena je početkom 19. stoljeća, ali je današnji eklektistički izgled dobila 1882. godine, kada su joj dozidani bočni tornjevi. Kupola joj je veoma nalik onoj na venecijanskoj crkvi Santa Maria della Salute, mada će malo ko od onih koji vole Lazu Kostića, osim s boravkom u Veneciji, povezati njegovu najpoznatiju pjesmu i sa Somborom. Unutra se čuva najveće ulje na platnu u Srbiji, „Bitka kod Sente“ (7 x 4 metra) Ferencza Eisenhuta, nastala 1896. godine.

Zanimljivo je da je odluku o izgradnji katoličke crkve baš tu, uz zgradu Županije, donio gradski senat, 1828., a zidana je sve do 1904. godine, dok je samostan uz nju dovršen godinu dana kasnije. Između dva tornja visoka 40-50 metara stoji trometarski kip zaštitnika. Otključana je i prazna pa mogu vidjeti svašta nešto zanimljivo, primjerice oltar majstora iz Tirola s reljefom svetog Stjepana, kipove 11 apostola na stupovima, fali, naravno, samo izdajnik Juda, impozantne orgulje iz 1926. godine, najveće u Srbiji i, nakon onih u zagrebačkoj i đakovačkoj katedrali, treće u ex-Jugoslaviji, mnogo reljefa i čitavu četu svetaca po pomoćnim oltarima, te dojmljivu kompoziciju Golgote, ispod koje leže zemni ostaci oca Gerarda Tome Stantića, koji bi uskoro trebao postati blaženik. Popis najvećih donatora za orgulje otkriva i podatak kako su ovdašnji Hrvati njegovali ikavicu, budući da se navodi kako su pobrojani „pomogli podignuti naše lipe orgulje“.

M.J. | Bljesak.info / Zgrada Županije

Da bi sve bilo onako baš po vojvođanski, u parku preko puta crkve poredali se istaknuti partizanski borci ovog kraja, poneki bezbeli i narodni heroji, Kamenko Gagrčin, dr. Vera Vrebalov-Gucunja, Ernő Kis, Vujadin Sekulić Bane i Ivan Parčetić, možda i još koji, stražare i paze da „neprijatelji naroda“ preko puta ne zastrane, a između njih po travnjaku razbacane modernističke skulpture u kojim moje oči teško da mogu naći i trunku umjetničkog. Glavni spomenik u parku je onaj podignut „poginulim junacima rata 1990.-99.“ koji „živote svoje dali su braneći Jugoslaviju i svoja ognjišta“. Hm, hm, za Jugoslaviju razumijem, ali za ognjišta teško mogu, jer, ako ćemo pravo, ne sjećam se baš da je Sombor od 1990. do 1999. godine bio napadnut.

Jedan drugom vrlo blizu stoje somborski Pariz i Milano. Pariz je doduše Mali, a radi se o pekari, dok je Milano robna kuća, smještena u arhitektonski začudno lijepoj zgradi nekadašnjeg kina „Zvezda“. Mali odmor pravim u restoranskoj bašti u kojoj su stolovi uklopljeni u golemu burad s vratima i prozorima, okolo se razlijeva jezerce, međusobno povezani mostići čine male labirinte, a sve dodatno ukrašavaju ovdje nezaobilazni fijakeri. Usred grada, a kao da je kilometrima od ičeg urbanog. Fijakeri, pak, nisu ostali samo u pjesmi, malo-malo pa neki naiđe, a kao što drugdje postoje autobusna ili tramvajska, ovdje postoje fijakerska stajališta. Fijakerist Milko ima 84 godine i, kaže, svakog dana radi punom parom. Dok ga fotografiram, njegov đogat mu stavlja glavu preko vrata s očitom namjerom da ispadne lijep. Valjda fotografiju nađe u putopisu pa, ako mu se svidi, eto mu je za profilnu :) A Milko - s toliko godina, mislim se nešto, možda je on onaj iz pjesama Zvonka Bogdana :)

M.J. | Bljesak.info / Fijakerist Milko i njegov đogat

Nikako ne bi valjalo zaobići Trg Presvetog Trojstva, u narodu poznat kao Ćelavi trg. „Ćelav“ je jer je na njemu od 1774. do 1947. godine stajao kip Presvetog Trojstva, a onda ga je narodna vlast preko noći uklonila i uništila. Inače je Ćelavi trg nekadašnje najuže središte grada, a iza „leđa“ spomeniku uzdiže se dopadljivo crvenkasto „drugo lice“ Stare gradske kuće, čiji se toranj s ove strane nekako vidi bolje i upečatljiviji je nego viđen s Trga svetog Đorđa. Danas u neko doba ispred nje parkiran onaj duuuugi auto što vozi mladence na vjenčanje. Kako je uz gradsku kuću uvijek stajala katolička crkva, tako je i ovdje na rubu trga smještena franjevačka crkva Presvetog Trojstva. Ono što je posebno zanimljivo za kip: iako je smješten uz istoimenu katoličku crkvu, ovdašnji su svećenici, pokušavajući ga spasiti, „pustili“ priču da nije katolički već da označava tri ovdašnje religije, ali je bilo uzalud, pogotovo što je svakom bilo jasno da trojstvo čine ne tri religije, već Mađari, Nijemci i Hrvati, odreda, dakle, katolici, a nije bilo koristi ni od činjenice da je podignut u znak zahvalnosti što je tadašnja velika epidemija kuge prestala, pogotovo što su prethodne epidemije doslovno desetkovale stanovništvo šireg somborskog područja. Ponutricu crkve, dakako barokne, mogu vidjeti samo kroz rešetku atrija, u kojem se, uz nekoliko drugih kipova, nalazi i Pietà, a uz nju i nekoliko desetaka ploča sa zahvalama ispisanim i na mađarskom i hrvatskom jeziku. I takav pogled dovoljan je kako bi se vidjelo koliko bogatstvo se sakupilo od 1762. godine, kada je crkva sagrađena. U gradu inače postoje tri pravoslavne i čak deset katoličkih crkava, što odavno nema puno veze sa današnjim stanjem brojnosti ovih dviju religija, budući da pravoslavci, pogotovo nakon nekoliko organiziranih kolonizacija te dešavanja vezanih za posljednji rat, čine više od 60 posto stanovništva.

Najzanimljivija od svih je najmanja, kapela svetog Ivana Nepomuka. Od velike crkve Presvetog Trojstva prekoputa starija je 11 godina, izvedena je u rokoko stilu, a ktitor je bio neki administrator bačke komorske uprave Franz de Redl. Blizu nje se nalazila Pašina kula, građevina iz vremena osmanske okupacije ovih krajeva (od 1541. do 1687. godine), što dodatno govori u prilog tome da je ovo bilo vjekovno središte grada, a za kapelu se pretpostavlja da je podignuta na ostacima „male džamije ćeramidom pokrivene“ koju, opisujući Sombor 1665. godine, spominje Evlija Čelebija. Iako je 1948. godine dobila status zaštićenog spomenika kulture, u godinama nakon Drugog svjetskog rata prepuštena je nemilosrdnom zubu vremena, što je zaustavljeno prije 20 godina, kada je ponovno prekrivena bakarnim krovom. I dok je bila samo kapela, misa se u njoj služila samo na blagdan zaštitnika, 16. svibnja, da bi je crkvene vlasti nakon obnove prepustile somborskom slikaru i restauratoru Jeneu Višinki, čija supruga Jovanka mi ispriča sve o povijesti kapele.

M.J. | Bljesak.info / Jovanka Višinka u muževljevom ateljeu

Uz kapelu je prije kojih stoljeće i pol Pavao Krušper, jedan od Redlovih nasljednika, podigao baroknu jednokatnicu, jednu od ljepših somborskih građevina, a danas je u njoj sjedište gradskog arhiva. Uz nju jedna ne od ljepših, već od najljepših, nekadašnja Mađarska čitaonica, danas Dječjeg odjeljenja Gradske biblioteke, što je lako zaključiti po brončanim srnama koje mirno pasu ispred ulaza, dok ih isto tako mirno gledaju biste Janosa Hercega, Laze Kostića i Veljka Petrovića. Sreća, na prvu pomislih da su i ispred knjižnice postavili partizanske bombaše i diverzante :)

Malo dalje od kapele, na suprotnu stranu, još jedna slikarska utvrda, Galerija „Milan Konjović“. Somborci zgradu zovu Tunerova, po bivšem vlasniku Franzu, i Galeova, po Emilu, jednom od brojnih apotekara koji su tu narodu još od sredine 18. stoljeća prodavali lijekove. Konjović je, vidim na bisti u parkiću pored galerije, doživio čak 95 godina, a iako je nemali dio života proveo daleko od rodnog grada, od studija u Pragu, preko Beča, Münchena, Dresdena, Berlina i, napokon, Pariza, gdje je postigao zavidne uspjehe, više od 1000 svojih radova ostavio je Somboru.

Spomenuh katoličke i pravoslavne crkve, ali preskočih još dvije. Jedna je, adventistička, niska i mala zgrada, uklopljena u okolne kuće, i da na zidu ne piše o čemu se radi, niko ne bi ni pomislio da prolazi pored crkve, makar mi neki rekoše da to ustvari i nije crkva već molitveni dom. Druga, evangelistička, velebno je zdanje na jednom od pokrajnjih, manjih trgova. Na pročelju stoji da je sagrađena 1901. godine, a 36 godina kasnije dodan joj je i toranj. Nažalost je zaključana, i to ne samo danas nego, čujem od ljudi koji žive u blizini, već godinama, a ne bi mi bilo mrsko zaviriti unutra. Obnovljena je prije par godina i danas baš sja. Rubom trga opet susrećem poznata lica, opet Veljko Petrović, opet Laza Kostić, a uz njih i Avram Mrazović (1766.-1826.), prosvjetitelj, pisac, prevoditelj i političar, osnivač učiteljske škole što je prije spomenuh, te kolega im Kosta Trifković (1843.-1875.), po kome se zove i trg, prerano preminuli pisac komedija, čije poveznice sa Somborom ne nađoh, ali dobro, neka ga, blizu je kazališna zgrada, možda je to bio razlog da se nađe ovdje. Uz njih se mjesta našlo i za jednu ženu, Milku Grgurovu Aleksić (1840.-1924.), manje književnicu, a više glumicu. Neka, šta bi svijet bez takvih žena!

M.J. | Bljesak.info / Danijela Vujko

Ne mogu zaobići ni još jednu pravoslavnu crkvu, posvećenu svetom Jovanu Preteči. Mala crkva, tako je ovdje zovu, u nekom je, danas, naravno, nepoznatom obliku, postojala ovdje i u predosmansko vrijeme, da bi potom bila pretvorena u džamiju. Nakon što su Osmanlije poslani kući, 1790. je podignuta današnja crkva, barokna, s rokoko portom i nekim drugim dijelovima. Kao i velika, Georgijeva, ima zanimljiv ikonostas, star više od dva stoljeća, moćan valoviti kor, rijedak u pravoslavnim crkvama, te nesvakodnevne masivne carske dveri. U crkvi se čuva i Bogorodičina ikona, po predaji donesena s Kosova prilikom mitskih seoba pod vodstvom Arsenija Čarnojevića 1690. godine.

Najviše vremena potrošit ću tražeći sinagogu, a pomoći će mi, kao i oko mnogo čega drugog, Danijela Vujko, djelatnica ovdašnjeg turističkog ureda. (Hvala, Danijela!) Ipak, iako mi je ne samo dala kartu, već i označila gdje je trebam tražiti, na sinagogu jedva nabasah, pogotovo što odavno nema tu namjenu, ali je, u nizu zgrada u ulici Ernesta Kiša, nekako prepoznah po karakterističnom krovnom vijencu.

Do posljednjeg somborskog odredišta bilježim još samo živopisan kip dirigenta Selvestera Hajnala u Ulici Laze Kostića, a onda ću na Trg cara Lazara, točnije – na tržnicu! Neću „u podmjeru“, već se tu nalazi znameniti sunčani sat, meni, ispostavit će se, najzanimljiviji detalj grada. Već sam, idući ka crkvi Presvetog Trojstva, prošao pored tržnice, ali na sat ne nabasah, a razlog je pomalo banalan – dio zgrade župnog dvora, zvane Plebanija, nekadašnjeg franjevačkog samostana, na kojoj se nalazi, naprosto je „zatrpan“ štandovima, mada, sat se lijepo vidi, nego sam ja zvirljao kud ne treba i preskočio ga. Prodavači mi pokazuju prema prodavaonici „Čarobnjak“ i kažu da tamo radi čovjek koji zna sve o satu.

M.J. | Bljesak.info / „Jedan ti je od ovih poslednji!“

Zove se Antun Petrović, tu je, spreman ispričati sve što zna. Odmah mi kaže da je ovo iznad njegove glave kopija, original je u gradskom muzeju. Sat je sredinom 19. stoljeća osmislio Jovan Čokor (1810.-1871.), profesor u ovdašnjoj preparandiji, koji se nekoliko godina kasnije zamonašio. Pijetao stoji na zidu ili dimnjaku i, bezbeli, kukuriče, ali ne da najavi novi dan, simbolika je druga, pogotovo što mu je ispod nogu lobanja. Slijeva anđeo, e pa šta očekivati već ono što piše ispod kazaljki: „Jedan ti je od ovih poslednji!“, odnosno, da ni ovdašnji Mađari ne budu zakinuti ni u čemu, pa ni u smrti, „Egy ezekből végórád!“. Nekad je, jer su Hrvati i Bunjevci činili znatan dio stanovništva, umjesto poslednji stajalo posljednji, ali kako god, dok napuštam Sombor, taman da nisam uživao, a jesam, taman da sam istrošio baterije, a nisam, napunio sam ih, barem sigurno ne mogu reći da nemam o čemu razmišljati. Idu dani, idu, i nek' idu, ali jedan od ovih nam je posljednji :-O